Bečejka Anđelka R. se udala sa svega dvadeset godina za čoveka koji je bio direktor javnog preduzeća i imao poznanstva i kontakte na svakom koraku.

Piše: Tijana Janković

Dobili su ćerkicu, ali je on umro kada je dete napunilo tek 11 godina. Iako se očekivalo da će ovaj tragični događaj imati negativne posledice u životu majke i ćerke, njima je zapravo život tek tada počeo da dobija smisao.

Anđelka koja danas ima sedamdeset godina se sa tugom, ali i besom, priseća muka koje je preživljavala i o kojima je ćutala, jer je nailazila na nerazumevanje, podsmehe i institucionalni "zid".

- Moj muž je bio preke naravi, a sa posla se skoro uvek vraćao pijan. Kad bi došao kući, vikao je i galamio pred detetom, omalovažavao me, jednom me je čak i davio, ali je naišla naša petogodišnja ćerka i počela da vrišti. Svega je bilo. I bežanja po komšiluku i kasnih noćnih šetnji u spavaćicama kako bismo izbegle torturu. Nisam radila i nije mi dozvoljavao da radim. Svog dinara nisam imala. Bio je direktor uticajne firme i poznavao sve u tadašnjem Centru za socijalni rad i Policijskoj upravi, tako da su moji apeli i prijave padali u vodu. Preminuo je od srčanog udara, kada je ćerka imala 11 godina. Možda ću zvučati užasno, ali, tek tada smo dobile mir i spokoj - prepričava svoje muke ova žena za Mrežu 21.

Nažalost, ovo nije usamljena priča i veliki broj žena se, usled kulturološkog patrijarhata koji se "provlačio" tokom celog 20. veka, nije usuđivao da nasilje i prijavi, a poverenje u nadležne institucije skoro da nije postojalo. A kakva je situacija danas, trideset godina kasnije?

Nasilje u porodici je regulisano Porodičnim zakonom i odredbama Krivičnog zakonika koji takvo nasilje određuje kao krivično delo. Od juna ove godine, na snagu je stupio i novi Zakon koji treba da spreči nasilje pre nego što do njega dođe, onemogući nasilnika da bude uz žrtvu, ali i da ojača ugrožene.

Direktorka Centra za socijalni rad u Bečeju, Ivona Božović, za Mrežu 21 kaže da je do avgusta ove godine prijavljeno 68 slučajeva nasilja u porodici, a da je tokom cele 2016. godine bilo svega pedesetak prijava. Opšti je utisak da se sada više prijavljuje nasilje, a da samim tim i institucije brže rešavaju slučajeve.

- Ohrabrujuće je da se žrtve sve više same javljaju i prijavljuju nasilje. U jako velikom, odnosno najvećem procentu, žrtve nasilja su žene, a kada je žena žrtva, u skoro sto posto slučejeva, tu su i deca kao žrtve nasilja.

Božovićeva izdvaja i činjenicu da se konačno javljaju žene iz ruralnijih i zabačenijih delova opštine, što, do sada nije bio slučaj.

Advokat Snežana Sekulić kaže da je novi Zakon o sprečavanju nasilja u porodici dao policiji samostalna ovlašćenja u smislu izricanja hitnih mera. Ona napominje da za ovo kratko vreme od kako se primenjuje novi Zakon, bečejski Prekršajni sud već ima izrečene kazne zatvora od 60 dana.

Ivona Božović ističe da novi Zakon predstavlja "moćno oruđe" i donosi povezivanje svih relevantnih institucija.

- Koordinacioni tim za sprečavanje nasilja u porodici koji čine predstavnici policije, Centra za socijalni rad i tužilaštva se sastaje jednom u dve nedelje. U okviru tih sastanaka se detaljno razmatraju svi prijavljeni slučajevi koji su se dogodili u opštini u prethodne dve nedelje. To praktično znači da svaka relevantna institucija ima sve podatke, te da su podaci usaglašeni.

Žrtve kao okrivljeni

I pored niza predviđenih pogodnosti i prednosti novog Zakona, Snežana Sekulić ukazuje i na neke propuste u praksi, dodajući da joj često dolaze žrtve sa osećajem da su one zapravo "krive". Kako kaže, prilikom odlaska u policiju, žrtva često, iza leđa, može da čuje komentare policijskih službenika da je "dobila šta je zaslužila" i navodi konkretan slučaj koji je nedavno imala.

- Žena je prijavila nasilje i pretnju ubistvom. Kako nije dobila nikakvu povratnu informaciju, kazala mi je da se sve vreme u policiji osećala ne kao žrtva, već kao okrivljena. Ipak, nakon provere, saznala sam da su svi nadležni odreagovali i da je doneta hitna mera zabrane komunikacije i prilaska, ali ona o tome nije imala povratnu informaciju. Dakle, izostalo je obaveštavanje u skladu sa zakonom. A koja je svrha, ako se žrtve i dalje osećaju nezaštićeno - pita se ona, konstatujući da je jedno od rešenja da sa žrtvama komuniciraju obučeni policijski službenici, sa visokim nivoom svesti i profesionalnosti.

Psiholog Danijela Glavaški objašnjava da je nasilje u porodici široko rasprostranjeno, posebno u zemljama sa tradicionalnim kulturama.

- To što se nasilje dešava "iza zatvorenih vrata" otežava prikupljanje podataka o rasprostranjenosti samog nasilja, a često se prenosi i vaspitnim modelom - kaže Glavaški i ukazuje na činjenicu da se javnost, na žalost, senzibiliše i navikava na loše vesti, kao i da ljudi sve više gube empatiju.

Direktorka Centra za socijalni rad u Bečeju, Ivona Božović, tvrdi da pravila nema i da je nasilje tamo, gde su moć i kontrola.

- Nasilnici su osobe koje pronađu žrtvu nad kojom mogu da imaju moć i kontrolu. To je jedina pravilnost o kojoj se uvek može govoriti kada su nasilnici u pitanju, bez obzira na socio-ekonomski status. S druge strane pitanje je nad kim nasilnik ima moć i kontrolu? Naravno, nad onim ženama koje nisu školovane, nisu zaposlene, koje u kući rađaju puno dece,  itd.

Božovićeva smatra da bi bilo idealno da u budućnosti sve više koristimo Zakon o sprečavanju nasilja, a sve manje da idemo ka standardnom krivičnom postupku, što bi ujedno dovelo do smanjenja nasilja.

Ovaj tekst je proizveden u okviru projekta "Mreža 21" koji finansira EU. Sadržaj predstavlja odgovornost Radija 021 i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije.