Odnos većine prema LGBT populaciji u Srbiji poslednjih petnaestak godina znatno je napredovao, a nekadašnji stav većine da su oni "bolesni ljudi koje treba lečiti, proterati, kazniti batinama" evoluirao je u "ne smeta mi, samo neko to rade u svoja četiri zida".

Piše: Slobodan Stanković

Međutim, kakav je odnos ljudi iz malih sredina prema osobi koja bi otvoreno obelodanila da je homoseksualac?

Uočljivo je da se u manjim sredinama pripadnici LGBT populacije ne odlučuju da se za pomoć kod ugrožavanja bezbednosti obrate zvaničnim institucijama. Istraživanja pokazuju da je strah od ugrožavanja bezbednosti prisutan kod osoba koje ne kriju svoju seksualnu orijentaciju prilikom odlaska na utakmicu ili šetnju parkom, pa se tako često zatvaraju u sigurnost svog doma ili pak skrivaju svoju orijentaciju.

Sociolog Zorica Kešelj kaže za Mrežu 21 da je bez obzira na napredak, naše društvo još uvek homofobično i da je homofobija, pod uticajem starijih, jednako prisutna i kod mladih.

- I u školi deca, ukoliko su takvih opredeljenja, ne smeju da se izjasne jer nailaze na odbacivanje od svojih vršnjaka. Školska deca su vrlo rigidna po ovom pitanju, a njih čak 80 odsto smatra da je homoseksualizam bolest. Tako da oni u samom startu odbijaju da uopšte diskutuju o toj temi i ne žele na pravi način da priđu problemu - kaže ona.

U novijoj istoriji Srbije zaštitom prava LGBT populacije uglavnom su se bavile nevladine organizacije. Institucionalnu zaštitu, naročito kada su u pitanju manje sredine, pružaju opštinski Centri za socijalni rad.

Specijalni pedagog Centra za socijalni rad u Staroj Pazovi Vedrana Radmilović kaže da je većina zaposlenih prošla specijalizovane obuke za rad sa pripadnicima LGBT populacije.

- To znači da smo i kadrovski i stručno pripremljeni za rad sa tom kategorijom korisnika. S obzirom da je nevladni sektor dugo aktivan po ovom pitanju, onda se i po automatizmu LBGT osobe obraćaju njima kada imaju nekih problema. Ali svi treba da znaju da je ta problematika i u našoj nadležnosti i da ćemo svakom pomoći ko je ugrožen - navodi Radmilovićeva za Mrežu 21.

Prema dostupnim podacima, u Centrima za socijalni rad u Sremu još se niko nije odlučio da potraži pomoć zbog ugrožavanja sopstvene bezbednosti, a da je kao razlog naveo da je to zbog toga što se deklarisao kao LGBT osoba. To što nema prijavljenih, ne znači da se takvi akti nasilja i diskriminacije ne dešavaju.  

Zato je predviđena mogućnost da pripadnici LGBT zajednice potpuno anonimno pomoć mogu potražiti i u ovim ustanovama.

- Naša je uloga da osiguramo bezbednost, a svaki postupak može da se vodi potpuno anonimno, ukoliko stranka to tako želi - pojašnjava Radmilovićeva.

Bolje sprečiti nego lečiti, samo je jedna od formula rešavanja problema nasilja nad ljudima homoseksualne orijentacije. Zorica Kešelj tvrdi da je rešenje u edukaciji.

- Pre svega se to odnosi na osnovnu školu, ali i na srednju kako bismo razbili taj stereotip da je to bolest. Nedavno smo u više srednjih škola u Vojvodini realizovali jedan projekat u kom smo putem radionica i na sistematski način objašnjavali đacima šta je to, kako se dolazi do toga i kako da se ophodimo prema takvim osobama. Da to nije nikakva zarazna bolest ili virus i da niko ne može nekog naterati da to bude. I mladi su odlično reagovali i promenili dotadašnje stavove. I to je pravi put, što bolja edukacija najmlađih.

Niko nije ni slutio pre 16 godina, gledajući snimke prebijanja učesnika prve Parade ponosa održane u Beogradu, da će Srbija jednog dana za predsednicu Vlade imati osobu koja ne krije svoju homoseksualnu orijentaciju. Uprkos tome, potrebno je još puno vremena i rada kako bi se došlo do stanja u društvu gde neće biti važno ko je kakve seksualne orijentacije, već koliko je vredan, kvalitetan i od koristi celokupnoj zajednici.

Ovaj tekst je proizveden u okviru projekta "Mreža 21" koji finansira EU. Sadržaj predstavlja odgovornost Radija 021 i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije.