Veći deo građana ni ne zna kako sve može da zaštiti svoja prava, što se posebno odnosi na osetljive i marginalizovane grupe kao što su deca, stari, siromašni, mentalno oboleli i osobe sa invaliditetom.

Piše: Suzana Stojićević

Da država i poslodavci radije plaćaju kazne, umesto što zapošljavaju osobe sa invaliditetom pokazuje praksa, ističe aktivistkinja za ljudska prava Danica Todorov.

"Poslodavci radije ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom, iako imaju i pravo da ako ih zaposle, traže sredstva, za prilagođavanje radnog prostora, radnog mesta, za eventualno neku prekvalifikaciju ako bi ih zaposlili, ali imaju predsrasude i ne žele da ih zapošljavaju. Centar za samostalni život osoba sa invaliditetom je tražio od državnih preduzeća informaciju o tome koliko osoba sa invaliditetom su zaposlili. Odgovorio je samo "Telekom" da je zaposlio 123 ljudi, a imaju oko 9. 000 zaposlenih. Trebalo bi na svakog dvadesetog zaposlenog da imaju po jednu osobu sa invaliditetom. Ljudi imaju pogrešno razumevanje problema, mi svi možemo jednog dana da postanemo osoba sa invaliditetom. Mi nemamo način i uslov da se rehabilitujemo u profesionalnom smislu te reči, nego u Nacionalnoj službi za zapošljavanje postoji procena radne sposobnosti. Da li ćemo biti prekvalifikovani da možemo da radimo ono u skladu sa radnim sposobnostima, veliko je pitanje, jer nema takvih programa. Dosta smo na rečimo jaki, a u praksi baš ne razmišljamo", kaže ona.

Todorov ukazuje na problem nepostojanja nadzora prilikom zapošljavanja osetljivih grupa, kao i to što se ne zna kuda ide novac koji poslodavci plaćaju kao kazne.

Uvođenje obavezne budžetske linije, znatno bi poboljšalo funkcionisanje udruženja osoba sa invaliditetom, koja dobijaju novac samo putem projekata, smatra Todorov. Ona kaže da udruženja osoba sa invaliditetom često nisu udružena i organizovana, da ne rade dovoljno na zagovaranju politika, što bi doprinelo stvaranju pritiska i eventualno većim preduzimanjima države.

Da osobe sa invaliditetom nedovoljno koriste mehanizme socijalne zaštite, ističe zamenica pokrajinskog ombudsmana Eva Vukašinović.

"Generalno gledajući, osobe sa invaliditetom ombudsmanu se obraćaju u malom broju, uglavnom u vezi s onim što je vidljivo, arhitektonske barijere, nedostatak pristupačnosti, diskriminacijom u oblasti rada i zapošljavanja, što je najveći broj pritužbi, ali generalno broj obraćanja u odnosu na ostale pritužbe su male. Možemo da kažemo da nedovoljno koriste mehanizme zaštite. Broj obraćanja u odnosu na ostale pritužbe je zanemarljiv, imajući u vidu sa kakvim se problemima susreću osobe sa invaliditetom. Prihvaćene su preporuke ombudsmana koje ne iziskuju mnogo sredstava, nego dobru volju. Više je tu pitanje preoblikovanja društvene svesti, a ne finansija. Kada je ombudsman pre nekoliko godina radio veliko istraživanje o  položaju osoba sa invaliditetom na teritoriji Vojvodine, uputili smo preporuke svim lokalnim samoupravama radi strateškog planiranja položaja osoba sa invaliditetom, obezbeđivanja sredstava za realizaciju strategija na lokalu, od toga velikog pomaka nije bilo”, objašnjava ona.

Sa sličnim problemima susreću se i države u okruženju, a Eva Vukašinović navodi Hrvatsku i Mađarsku kao primer dobre prakse.

"U Hrvatskoj od 2009. godine postoji poseban poverenik zadužen za praćenje prava osoba sa invaliditetom, što je svakako primer dobre prakse. Mnogo je učinjeno na tom planu, baš zbog organa koji nadzire tu primenu. Najdalje je odmakla Mađarska koja od 1999. godine ima posebno telo vlade koje je spona između nevladinog sektora i vlade i pomaže vladi u unapređenju prava osoba sa invaliditetom. Odmaklo se po tom pitanju očigledno, kada je država smatrala to pitanje toliko bitnim, da je osnovala posebno telo. Od ove školske godine je moguće u Mađarskoj birati tzv. bilinglavno obrazovanje na znakovnom govoru i mađarskom jeziku u osnovnim školama. Oni su jako odmakli, kao članica EU. Međutim, iako postoje svetli primeri, u državama u okruženju, kada pratimo ostvarivanje konvencije za unapređenje položaja osoba sa invaliditetom, postoje problemi. U Hrvatskoj je jedan od najvećih nedovoljno obrazovanje žena sa invaliditetom“, dodaje ona.

Vukašinović ističe da kompletna društvena svest mora da se menja, jer bez toga neće biti napretka, što je i konstatacija iz monitoringa o praćenju konvencije. Napominje i to da nijedno pravo nije došlo samo od sebe. 

Todorov ističe da treba vršiti pritisak na one koji donose odluke, od lokalne sredine, do cele države. Ona ističe da država u celini mora da integriše osobe sa invaliditetom, od smanjivanja predrasuda do sprovođenja nadležnosti službi.

Ovaj tekst je proizveden u okviru projekta "Mreža 21" koji finansira EU. Sadržaj predstavlja odgovornost Radija 021 i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije.